Dječiji snovi
Kada je naš poznati slikar Uroš Predić saopštio ocu da želi da bude slikar i ovaj ga upitao: „A šta ćeš, golube, kada te u starosti izneveri oko i kad zadrhće ruka?” – rekao je: „Ništa! Onda ne marim ni da živim”.
Svi imamo snove. One prave, dječje. One za koje marimo da živimo. A onda nas ubijede da se od snova ne živi, da nisu ostvarivi, da nisu isplativi ili da mi nismo dovoljno dobri, sposobni, dorasli za njih, otvaraju nam oči, vraćaju u realnost, spuštaju na zemlju jer se u oblacima ne živi. I onda živimo, ali ne više za svoje snove, već za tuđe. Sjetih se tako i mog omiljenog filma „Društvo mrtvih pjesnika”, u kojem dječaci, čiji su roditelji već isplanirali živote budućih doktora, advokata i sličnih cijenjenih i uglednih profesija, maštaju da postanu pisci, glumci i sl. Profesor, koji se pojavljuje u njihovom životu, jedini je koji prepoznaje njihove istinske želje i potrebe i ohrabruje ih da prate svoje snove. Međutim, takvo „neprimjereno ponašanje” nailazi na osudu i nerazumijevanje roditelja i okoline i profesor biva izbačen iz škole.
Dječaci ukliješteni između svojih i tuđih želja i očekivanja pokleknu, a neki na kraju i ne mare za život.
Nažalost, ova tema je uvijek aktuelna. Djeca, koja nemaju hrabrosti da se suprotstave željama i očekivanjima roditelja i društva i da krenu tamo gdje ih vuku srce i duša još uvijek su česta pojava. Rijetki to i učine, ali uglavnom ih dočeka osuda i nerazumijevanje društva i okoline. Zamislite da kažete NE nekom sigurnom i ozbiljnom poslu i da se bavite nekim tamo neozbiljnim stvarima. Svi kažemo da nam je sreća našeg djeteta najbitnija, ali kada nam dijete, kojeg vidimo kao uspješnog doktora ili advokata, dođe i kaže da želi da bude stand-up komičar jer ga to čini srećnim, trudimo se svim silama da ga spriječimo u tome i da mu objasnimo da još uvijek zapravo nije shvatilo šta je sreća. A prava istina je da mi nismo, jer da jesmo, onda bismo je sigurno prepoznali na licu djeteta dok nam priča o svojim snovima.
Zato, roditelji, razmislite više puta kada se umiješate u odluke svoje djece, kada im dajete savjete šta je najbolje za njih, da li je to zaista ono zbog čega vaša djeca mare da žive ili nešto što će u vašim ušima i ušima okoline zvučati dobro i uspješno.
A vi, djeco, pratite svoje srce i imajte hrabrosti, jer život je jedan i samo vaš i, kao što profesor iz filma reče:
„Carpe diem. Iskoristite dan, momci. Učinite svoje živote posebnima”.
A samo vi znate šta je to za vas posebno.