Sjenke su odbačeni, potisnuti dijelovi nas. To su sve one osobine koje pokušavamo da prikrijemo ili prosto nismo ni svjesni da ih imamo, te ih tako potpuno negiramo. Teoriju o sjenkama je prvi iznio švicarski psihijatar Karl Gustav Jung, dok nam je Debbie Ford ovu teoriju približila kroz svoja predavanja, radionice i knjige.
Ja sam se sa sjenkama srela prije nego što sam uopšte znala da postoji teorija o njima. Tragajući za načinom da pomognem sebi i odnosima koje živim, a koji nisu bili nimalo dobri, kako moj odnos sa samom sobom, tako i sa drugima, shvatila sam da sve što vidim u drugom je neki dio mene koji traži pažnju. Kako sam počela da se zagledavam u te dijelove sebe i da ih osvještavam, a potom prihvatam, počela sam da svjedočim čudima oko mene. Jedan po jedan od tih mojih izazovnih odnosa su počeli da postaju sve bolji i bolji, da bi se neki od njih pretvorili u čistu ljubav.
Srećom, ja sam taj posao sad pretvorila u igru i radujem se svakom novom silasku u rudnik i otkrivanju novog blaga, a naravno da nije uvijek bilo tako. Nije lako spustiti se u mrak ne znajući šta te tu sve čeka, pa još ako je blago tako dobro skriveno da ti ponekad treba puno snage i vremena da dođeš do njega, pa me ne čudi što čovjeku dođe da odustane. Odustajala sam i ja, ali onda kad se sjetim koje dobro to blago može da mi donese, skupim snage, malo se bolje opremim, pa krenem ponovo u ekspediciju, sve dok ga ne pronađem.
Tako da svima savjetujem, kreni, i korak po korak. Tu sam ako treba da ti pridržim lampu, jer imala sam i ja svoje svjetlonoše, ali tragati i kopati moraš sam, jer to je ipak tvoje blago.
A što se teorije tiče, ona kaže sledeće.
U našem ranom djetinjstvu smo posmatrajući i slušajući naše okruženje vrlo brzo shvatili šta je prihvatljivo, a šta ne, za šta ćemo biti nagrađeni, a za šta izgrđeni, za šta ćemo dobiti ljubav i pažnju, a za šta ne, gdje smo to našoj okolini previše ili premalo, pa smo počeli da se prilagođavamo, da neke dijelove sebe skrivamo, a neke ističemo, da neke utišavamo, a neke naglašavamo, sve u želji da budemo viđeni, prihvaćeni i ono najvažnije, da dobijemo ljubav. I tako nekako postajemo ćoškasti, da bi se ukalupili, a sve manje se osjećamo potpuni i sve više kao da nam nešto fali. Pa fale nam ti dijelovi nas koji vrište u nama da ih spazimo i prihvatimo kao ravnopravne dijelove nas. Jung kaže da je bolje biti cio nego dobar, i ponovo ću reći – ovo je istina koju garantujem životom. Toliko težimo da ispadnemo dobri i u toj želji gubimo sebe, a paradoks je da kad prihvatimo da smo i loši, jednako kao i dobri, tek onda postajemo mnogo bolji. I sebi i drugima. Cijelom čovjeku ne može ništa da fali, a nepotpunom itekako često nešto fali.
Krenimo u potragu za sobom. Vrijeme je da skupimo dijelove sebe dok se ne sastavimo u cjelinu. Probaj i ti, pa ćeš vidjeti. Možda i ti poslije budeš spremna da garantuješ životom, svjesna da ovdje ne možeš izgubiti, već samo mnogo toga dobiti.